ziebrookunsit

‘TEORIJE ZAVJERE’ u ogledalu ateizma i religije

ziebrookunsit | 03 Јануар, 2019 08:08

Treća Fatimska tajna – Strahovito Gospino proročanstvo

❤️ Click here: ‘TEORIJE ZAVJERE’ u ogledalu ateizma i religije

Tekst je objavljen tek 2000. A te dve stvari su: tehnološka revolucija koja čini da intelektualni rad postane dominantan u društvu a ne fizička snaga, a na drugoj strani kontracepcija, odnosno kontrola rađanja, tako da žene mogu da biraju trenutak kad će da zatrudne i rode ili ne, i vrlo retko su trudne čitavog svog zrelog života, koji se između ostalog i produžio mimo biološke reprodukcije.

Ali to treba uraditi bez predrasuda, jer je ime Vilhelma Rajha potpuno ispljuvano, diskreditovano i omalovazeno. Medicinski časopisi, što su ih većinom financirale farmaceutske tvrtke, a nadzirala Američka zdravstvena udruga, odbijali su objaviti članke o Rifeovoj terapiji. Kakav akademik je ovaj Abramović? Gdje i dalje uporno mogu trajati sinhronizovani: pop art supermarketa i popovi koji udarcima lopatama po lopaticama hoće trodonski da djeluju.

Gledajuci iz ove perspektive,religija tu svakako nema mjesto, osim naravno ako je neko ne koristi u svrhu sticanja moci ili bogatstva. Sve to dolazi s vana. Za ta vremena, od prije oko 55 godina i bilo je cudo, posebno nama djeci. I kao što možda znate, Sent Luis je vrlo podeljen grad na beli i crni deo: 50% stanovništva su belci a 50% crnci. Ne kazem ja da je taj Kahn, koji sada djeluje prilicno usrano, toliko usrano da mi ga je zao, ne kazem ja da je on donosio sve te odluke. Moritz Bivši član Iluminata: 3. Carica je širom Evrope gradila svoj autoritet koristeći čvrstu ruku i nespornu inteligenciju. Zato što svi mi znamo da žene ne treba plaćati manje, ne treba maltretirati, a to se svakodnevno čini u bogatim kao i u siromašnim društvima i lako se može porediti sa pitanjem ropstva.

Forum Klix.ba - Argument autoriteta nije naučno validan argument. Svemirsku industriju su prepustili velikim silama USA i SSSR.

Tončija Matulića o fenomenu tzv. McGrath, koji je, nota bene, i sam bio ateist u mladosti, objavio je knjigu samo šest mjeseci prije Dawkinsove knjige, dakle u mjesecu ožujku 2006. Uspon i pad nevjere u modernome svijetu, u kojoj iznosi svoje viđenje uspona i polaganog nestanka modernog ateizma. Iščezavanje ateizma McGrath je posebno prepoznao u revivalu — ponovnom buđenju — pentekostalnog i evangeličkoga kršćanstva među protestantima i, analogno tome, karizmatskoga gibanja u Katoličkoj crkvi. Isto je prepoznao i u rastućoj potražnji za religioznim i duhovnim iskustvima među širokim masama raskršćanjenoga zapadnog svijeta. Povratak religije u postmoderno društvo je, dakle, glavni argument u McGrathovu obrazloženju sutona ateizma kao masovne društvene i kulturne pojave u zapadnim društvima. Zasigurno je upravo McGrath bio najviše iznenađen pojavom novog ateizma, koja ga je natjerala na raspravu s oxfordskim kolegom Richardom Dawkinsom. McGrath je s Dawkinsom već ranije vodio dijalog, kritizirajući njegovo poimanje religije. Sad je protiv Dawkinsovih obmana bio prisiljen nastupiti više polemički. U mjesecu lipnju 2007. Ateistički fundamentalizam i nijekanje božanskoga. U knjizi McGrathovi ne napuštaju uvjerenje da religija u postmodernom društvu proživljava renesansu, ali istom priznaju da ateizam nije sasvim mrtav. Glavna optužba tiče se njegovanja praznovjerja i raspirivanja religijskog fundamentalizma. No, McGrathovi pokazuju da je novi ateizam jednako, možda čak i više fundamentalistički nastrojen od religijskih fundamentalizama. Paradoksalno je, ali istinito da ponovno buđenje religije u postmodernom društvu uzrokuje ponovno buđenje ateizma. Novo buđenje vjere izaziva novo buđenje nevjere. Ispada da ćemo odsad stanje vjere morati vrednovati i stanjem nevjere u suvremenom društvu. Nadalje, Charles Taylor, kanadski filozof, također je snažno naglasio argument ponovnoga vjerskog buđenja, posebno u SAD-u. No za njega se to buđenje najviše očituje u obliku fundamentalističkih i fanatičkih izraza različitih kršćanskih denominacija te islamskoga fundamentalizma diljem svijeta. Za Taylora je pojava novog ateizma usko povezana s pojavom i širenjem religijskih fundamentalizama. Novi ateizam je za njega sekularna reakcija na religijsku akciju protiv modernih vrijednosti zapadnih društava. Tekst nastavlja ispod oglasa Taylor također ističe da uzroke pojave novog ateizma treba tražiti u nepodnošljivom teretu stavljenom na pleća moderne prirodne znanosti, osobito evolucijske biologije, a on se sastoji u uvjerenju mnogih prirodoznanstvenika da konačno moraju dokazati da Boga nema ili, ako ne to, onda barem da su sve, ama baš sve religije, uključujući i kršćanstvo, čisti proizvod prirodnoga evolucijskog procesa. Od prirodne znanosti očekuje se da konačno prihvati zahtjeve materijalističkoga redukcionizma kao jedine važeće spoznaje za čovjeka. Slijedom toga religija je proizvod prirodne selekcije i borbe za opstanak i ništa više od toga. U prije spomenutom fundamentalističkom smislu novi ateizam predstavlja fanatički i utoliko iracionalni strah od religije, na koju gleda kao na izvor i korijen svih zala kako danas, tako i u čitavoj povijesti čovječanstva. U tom smislu novi se ateizam otkriva novim samo u iracionalnom strahu. Novi ateizam nije zaokupljen solidnim argumentima, nego je zaokupljen vlastitim strahom od religije, koja bi opet mogla preuzeti značajniju ulogu u suvremenom društvu. U prije spomenutom materijalističkom smislu novi ateizam predstavlja otvoreni poziv prirodnoj znanosti da se konačno opredijeli protiv Boga, odnosno da proglasi materijalizam znanstveno dokazanim i zaokruženim pogledom na svijet, u kojemu nema mjesta za Boga. Tu se radi o ideološkoj zloupotrebi znanosti, jer se od prirodne znanosti zahtijeva metodološki nemoguća misija. Može se zaključiti da su se klasičnom ateizmu istrošile misaone i duhovne baterije te sada u ruhu novoga ateizma pokušava cijelu prirodnu znanost uvući u svoje prljave ideološke rabote. Ideološka zloupotreba znanosti nije nova stvar. Novo je jedno otvoreno i javno pozivanje prirodne znanosti da se također otvoreno i javno okrene protiv religije, da znanstveno linčuje religiju te da definitivno zauzme stav protiv Božje egzistencije. U tom treba prepoznati još nešto više od puke ideološke zloupotrebe znanosti. U tom se razabire otvoreni poziv na odricanje od zahtjeva zdravog razuma. Novi ateizam nije zaokupljen solidnim argumentima, nego vlastitim strahom od religije, koja bi opet mogla preuzeti značajniju ulogu u suvremenom društvu. Otvoreni poziv prirodnoj znanosti da hipotezu o Bogu proglasi čisto prirodoznanstvenom, te da na čisto prirodoznanstvenim osnovama dokaže kako Boga nema, odnosno kako Bog uopće ne može postojati, nije samo poziv na prekoračivanje metodoloških granica nego je kudikamo više poziv na odricanje od zahtjeva zdravog razuma. Zahtijevati opovrgavanje Božje egzistencije znanstvenim eksperimentom, može samo netko tko se rastao od zdravog razuma. No odricanje od zdravog razuma je već prepoznato u spisima novih ateista. To dokazuje iracionalnu stranu novog ateizma. Na temelju svega možemo reći da je novi ateizam samo utoliko nov ukoliko jednim dijelom sikće ostrašćenom, zlonamjernom i jednostranom kritikom protiv religije. Drugim dijelom izražava žestoku, tj. Treba imati stanovito razumijevanje za iracionalnu reakciju novog ateizma prema američkim kršćanskim fundamentalizmima, osobito onima, temeljenim na ideologiji kreacionizma, biblijskoga literalizma i inteligentnoga dizajna, koji se predstavljaju kao zakonite znanstvene alternative prirodoznanstvenim objašnjenjima materijalnoga svijeta. U njima nije teško prepoznati neprihvatljive fideističke stavove. Poznato nam je da Crkva osuđuje i odbacuje fideizam, tj. Fideizam Sveto pismo koristi i kao izvor znanstvenih spoznaja, čineći znanost izlišnom. Novi ateizam kao reakcija na fideizam teško može sakriti svoje scijentističko lice, tj. Crkva je isto tako osudila i scijentizam, kao drugu ekstremnu poziciju u odnosu na fideizam. Opravdano j e reći da novom ateizmu pristaje ime scijentističkog fundamentalizma. No, isto tako držimo da je opravdano reći kako fideističkom fundamentalizmu pristaje ime religioznoga ateizma, tj. Bog je Stvoritelj svijeta. No Bog je stvaralačka Ljubav. Lice te Ljubavi očitovalo se i darovalo ljudima u životu Isusa Krista — Sina Božjega. Prema tome, logos svijeta objavio se u Logosu druge božanske Osobe. To je glavni razlog koji umjesto radikalnog suprotstavljanja razuma i vjere zahtijeva nužni dijalog među njima. Ukratko, novi ateizam predstavlja novi aranžman scijentizma koji ostrašćeno reagira na nove aranžmane fideizma svih vrsta. Posljedično, novi ateizam intelektualna je karikatura sekularnoga fundamentalizma koja sikće mržnjom na odraze svoga lica u ogledalu religijskih karikatura fideističkih fundamentalizama svih vrsta u suvremenom svijetu. Sve to nas, ipak, ne bi smjelo navesti na krivi zaključak da je novi ateizam samo jedna bezazlena pojava na koju bismo mogli i smjeli odmahnuti rukom. Objavljivanje knjiga i članaka, njihovo masovno prevođenje na mnoge svjetske jezike te prodaja u milijunima primjeraka svjedoči da potražnja za ateističkim idejama postoji te da i više od jednoga zainteresiranog takvu literaturu konzumira jer mu uistinu hrani dušu lišenu vjere i osjećaja transcendencije. S ateizmom nema šale ni kad izgleda tako bijedno i smiješno kao što to izgleda novi ateizam. Izvan prirode nema ničega. Sve što postoji, postoji u prirodi kao priroda. Nema života poslije smrti. Prvi članak novoateističkog vjerovanja može glasiti: Vjerujem u jednu, evolvirajuću, slijepu i hladnu prirodu. Sve što postoji, postoji zahvaljujući zakonitostima evolucije. Drugi članak novoateističkog vjerovanja može glasiti: Vjerujem u materijalističku varijantu neodarwinističkog evolucionizma. Sve je stvar slučaja, spleta okolnosti, a kad su ljudi u pitanju, i stvar dogovora. Treći članak novoateističkog vjerovanja može glasiti: Vjerujem u besmisleni svemir u kojemu se slučajno pojavio čovjek kojemu se smisao života nameće kao priviđenje, iluzija. Sve što postoji je materija, samo što materija poprima različite oblike organizacije i u tim organizacijskim oblicima, manifestira različite funkcije. Peti članak novoateističkog vjerovanja može glasiti: Vjerujem u materiju kao jedinu zbilju i jedini temelj cjelokupne zbilje te priznajem redukcionistički materjalizam kao jedini zakoniti izvor spoznaje. Šesti članak novoateističkog vjerovanja može glasiti: Vjerujem u moć razuma da može likvidirati vjeru u Boga. Sedmi članak novoateističkog vjerovanja može glasiti: Vjerujem da je religija temelj i izvor svega zla općenito i svakog zla posebno. Prema tome, ljudska moralnost ne treba Boga, nego treba samo dobro razumijevanje evolucijskih, neurobioloških i sociokulturnih čimbenika koji su stvorili uvjete za moralno ponašanje. Posljedično, osmi članak novoateističkog vjerovanja može glasiti: Vjerujem da se ljudi bolje ponašaju bez vjere u Boga, budući da ih vjera u Boga nagovara da čine zlo i da kao sljedbenici svojih religijskih vjerovanja uzrokuju neviđene patnje nevinim ljudima. Osam članaka novoateističkog vjerovanja jesu stožerne teze pomoću kojih novi ateisti objašnjavaju svoje ateističko viđenje svijeta, života, čovjeka i Boga. No njihova misaona građevina ostaje bez uvjerljivih argumenata, jer snagu crpe iz otvorenih napada, jednostrane kritike i neskrivene mržnje prema religiji. Njihova promišljanja nedopustivo i kronično boluju od metodoloških nedostataka. Ne poštuju legitimne razlike između različitih razina stvarnosti s pripadajućim zakonitim načinima ljudske spoznaje. U tom smislu s velikom sigurnošću možemo reći i tvrditi da kronično ne poznaju bit ljudske spoznaje, a kamoli bit religije. Ne poznaju osnovnu dinamiku vjerskog iskustva. Ne znaju ništa istinski relevantno o Svetome pismu. Posve ignoriraju postignuća kršćanske teologije. Možda će zazvučati neumjesno, ali istine radi treba reći da su glavni predstavnici novog ateizma totalni ignoranti osnovnih kršćanskih istina, da posve zanemaruju solidne teološke argumente pomoću kojih kršćanstvo obrazlaže nadu koju svjedoči. Dakle, nemaju elementarnog intelektualnog poštenja, jer ono o čemu govore, uopće ne poznaju. Njihov govor se nameće kao postupak opovrgavanja Božje egzistencije, a pritom ne pokazuju nikakav interes da bi barem htjeli upoznati ono o čemu tako ostrašćeno, ignorantski i ništa manje iracionalno govore. Tradicionalna definicija oksfordskih učenjaka glasi da oni sve znaju o ničemu dok učenjaci s Cambridgea ništa ne znaju o svemu. Tako se profesor Dawkins nalazi u dobroj oksfordskoj tradiciji. Ali kada neki predmet uopće ne postoji, onda se nema što ni znati o njemu. No, slično se može reći i za Dawkinsovo poznavanje filozofije, barem u dijelu koji se tiče njegove problematične knjige. Kao rezultat tog prešućivanja, intelektualna kvaliteta njihova ateizma nepotrebno je umanjena. Njihovo razumijevanje religiozne vjere dosljedno ostaje na istoj nestručnoj razini kao nepromišljena, praznovjerna i doslovna religioznost onih koje kritiziraju. U tom je smislu i Klaus Muller, njemački teolog, iznio svoj kritički sud o novim ateistima i njihovom govoru o Bogu i religiji. Novi ateisti strastveno reagiraju na nepodnošljivo stanje života na marginama glavnih društvenih i političkih tokova u suvremenom društvu. Ne postoji žešći izazov za vjeru u Boga od ateizma, tj. Držimo da novi ateizam nije tek jedna bezazlena pojava na koju bismo mogli i smjeli odmahnuti rukom. Objavljivanje knjiga i članaka, njihovo masovno prevođenje na mnoge svjetske jezike te prodaja u milijunima primjeraka svjedoči da ateizam nije mrtav, da potražnja za ateističkim idejama postoji. Zasigurno mnogima novoateističke ideje hrane dušu i srce. Teolog ne bi smio previdjeti činjenicu da su takva duša i takvo srce izgubili osjećaj transcendencije, da su lišeni iskustva vjere u Boga. S ateizmom, dakle, nikad nema šale, pa ni onda kad se njegov govor otkriva ignorantski, kad su motivi zlonamjerni, a argumenti slabašni i zadojeni samo ideološkom nesnošljivošću i mržnjom. Za vjeru i teologiju ateizam je uvijek ateizam, nijekanje Boga, neovisno o tome radi li se o staroj ili novoj, sustavnoj ili zbrkanoj, masovnoj ili sporadičnoj pojavi. Ateizam je vjekovječna provokacija vjeri u transcendentnoga Boga, o kojemu teologija zakonito govori pa ga onda treba zakonito i braniti kad je napadnut. Ne postoji žešći izazov za vjeru u Boga od ateizma, tj. Teolog i njegova teologija trebaju stalno bdjeti i biti budne u noćima suvremenih ateističkih izazova i provokacija. Teološka budnost i bdijenje ne poznaju alternativu. To je zahtjev nadnaravne vjere koju kršćanska teologija pretpostavlja. Odgovor na novoateističku frazeologiju Novi ateisti uporno ponavljaju da vjera kronično boluje od nedostatka prirodoznanstvenog dokaza. Tu tvrdnju, međutim, nisu ničim dokazali ni potkrijepili, jer vjera nije predmet prirodne znanosti. Jedini dokazi su gomila vulgarnih prosvjetiteljskih fraza i uvreda upućenih na račun religioznih vjernika. Zbog toga moramo izokrenuti njihovu tezu i reći da njihovi prirodoznanstveni dokazi protiv vjere kronično boluju od metodološke pogreške u dokazivanju. Boluju i od nedostatka vjere, dakako, ne vjere u Boga, nego vjere u vrijednost života, a zajedno s tim onda u objektivno, istinito i pošteno prikazivanje egzistencijalnih stavova neistomišljenika. Navodno ih je vrijeme pregazilo te je vrijeme zaglupljivanja širokih narodnih masa vjerskim sadržajima nepovratno prošlo. Upravo je to eklatantan primjer ideološke zloupotrebe znanosti u svrhe koje vrijeđaju ljudsko dostojanstvo i ponižavaju dostojanstvo ljudskog razuma. Novi ateisti uporno i bez dlake na jeziku, u čemu prednjači Dawkins, dobroga i milosrdnoga Boga nazivaju najpogrdnijim mogućim imenima, od luđaka, psihotika i delikvenata do proždrljivca, nasilnika i netolerantnog nasilnika. Zbog toga smo opet prisiljeni okrenuti tezu i reći da ono što čitamo u njihovim pismotvorinama, tj. U knjigama novih ateista često nema zdrave logike, nema solidnih argumenata, nema suvisloga dokaznog postupka, postoji samo omalovažavanje, obezvrjeđivanje, zadirkivanje, podcjenjivanje ili, ukratko, pljuvanje po svemu što ima veze s religijom i vjerom u Boga. Novi ateisti uporno ponavljaju tvrdnju da je vjera intrinzično štetna i opasna, da je moralno zla u svim svojim pojavnim oblicima te da treba sve poduzeti da bi se ona iskorijenila iz društva, a posebno da je treba po hitnom postupku iskorijeniti iz odgoja i obrazovanja, iz politike i međunarodnih odnosa. Treba reći da je žrtve velikih svjetskih ratova u XX. Novim ateistima nedostaje minimum intelektualnoga poštenja. Novi ateisti nemaju puno zajedničkoga s klasičnim predstavnicima ateizma kojima je bilo stalo i do argumenata. Stari su otvoreno napadali, ali su i poštivali, dok novi ateisti gube — makar samo kurtoazno — poštovanje. Novi ateisti uporno tvrde da sjedište religiozne vjere nije ranjeno ljudsko srce, nego slabi, neprosvijećeni i zatucani ljudski um koji treba privesti razumu i prirodoznanstvenim dokazima kako bi konačno shvatio da je vjera u Boga zapravo stvar nezrelosti, nedoraslosti, i nejakosti čovjeka u vremenima vladavine razuma i znanosti. Opet treba okrenuti tezu i reći da je, primjerice, Pascal govorio da razlozi vjerovanja daleko nadmašuju logiku razuma, jer u vjerovanju nije uključen samo razum, nego nešto što daleko nadvisuje razum — povjerenje i predanje. Vulgarna kritika vjere od strane novih ateista ne promašuje samo bit vjere i vjerskoga iskustva nego promašuje i bit razuma, budući da kod njih razum poprima obilježja svemoći: primjerice da razum može dokazati da Boga nema. Nasuprot tome novi ateisti odriču pravo razumu na one moći koje ima: primjerice, da može spoznati temelj svijeta ili da može shvatiti kršćansku vjeru. Novi ateisti uporno tvrde da je došlo vrijeme obračuna i s toliko hvaljenom vjerskom tolerancijom u demokratskim društvima. Tvrde da je vjerska tolerancija postala netolerantna i da nas vodi u propast. Novi ateisti pozivaju na netoleranciju prema vjerskoj toleranciji, dakako, u ime konačnog obračuna s vjerom u Boga. Opet moramo okrenuti tezu i reći da vjerska tolerancija nije kapitulacija modernoga društva pred vjerom u Boga, nego je vjerska tolerancija, barem kako je katolici razumiju, evanđeoski zahtjev nasljedovanja Isusa Krista. Stoga prizivanje netolerancije prema vjerskoj toleranciji možemo razumjeti kao fundamentalistički poklič novih ateista da se krene u otvoreni rat protiv vjere, protiv vjernika. Usprkos tome kršćani ljubomorno čuvaju dar ljubavi prema svojim neprijateljima. Na kraju se opravdano pitamo jesmo li očekivali ovakav intelektualni juriš protiv religiozne vjere od takozvanih prosvijećenih, obrazovanih, naprednih, uglađenih i dobro viđenih ljudi u suvremenom društvu? Kako bilo, svemu tome ne treba pridavati eshatološko značenje, ali to ne treba ni podcjenjivati. Treba njegovati evanđeosku budnost da maleni u vjeri ne budu vrijeđani i omalovažavani. Za teološki upućene mnogo je lakše, no uz vršenje zadaće da stanu u obranu vjere kad je ostrašćeno i vulgarno napadnuta. Umjesto zaključka Ljubav prema istini glavni je razlog zašto Dawkinsa, Harrisa, Dennetta, Hitchensa, kao i sve ostale dionike novoga ateizma. Iako se bez pretjerivanja može reći da su knjige novih ateista loše argumentativne i utoliko nemaju nikakvu dokaznu snagu, one u isto vrijeme ipak skrivaju i otkrivaju nešto od stvarnoga stanja duha i svijesti jednoga, i to većega, dijela suvremene znanstvene elite, koja presudno utječe na obrazovanje i oblikovanje javnoga mnijenja u društvu. Ako teologiju takvo stanje duha i svijesti ne zabrinjava, držimo da je onda mora smrtonosno zabrinuti lakoća s kojom nove generacije, primjerice nadobudnih prirodoznanstvenika uzimaju kao prirodoznanstveno dokazano ono što uopće nije tako dokazivo, budući da po tko zna koji put treba ponoviti da prirodna znanost ima metodološke granice te, zbog toga, predstavlja samo jedan način ljudske spoznaje i osigurava samo jednu vrstu ljudskoga znanja. Ili se pak uzima kao prirodoznanstveno nedokazivo ono što je već na razne načine doživjelo temeljitu i uvjerljivu kritičku provjeru ljudskoga iskustva tijekom mnogih tisućljeća, budući da čovjek, želi li živjeti ispunjenim i smislenim životom, ne može živjeti samo od prirodoznanstvenih spoznaja, tehničke moći i složenih aparata. Pa kad se bez ikakve daljnje rasprave pozitivna znanost sakrila iza tvrdnje kako se ništa suvislo racionalno ne može spoznati ni govoriti o Bogu, nisu nam jasni razlozi zbog kojih bi se iza te tvrdnje sakrila i teologija. Za neke ta konstatacija možda spada u sferu subjektivnoga dojma ili čak zanovijetanja. No, držimo da je u igri nešto daleko veće. U igri je vjerodostojnost teološkoga govora danas, zajedno s argumentima koji su sposobni doprijeti i do umova prosvijetljenih, a ne samo do srca pobožnih ljudi, naših suvremenika. Teologija u susretu s novim ateizmom nije možda na prvome mjestu izazvana na obranu vjere u Boga, nego je kudikamo više izazvana na obranu autentičnog dostojanstva ljudskog razuma Poznato je da se zadaća teologije ne sastoji u produbljivanju iracionalnih temelja vjere, nego, upravo suprotno od toga, u produbljivanju njezinih racionalnih temelja. Pritom, međutim, treba imati na umu i drugu stranu medalje. Dominantna suvremena svijest na svim područjima ljudske spoznaje drži i suprotno od toga, naime da pozitivne znanosti ne mogu racionalno dokazati ni da Bog postoji. Dakle, pozitivne su znanosti, u smislu čisto ljudske spoznaje, blagotvornom formulom metafizičkoga agnosticizma pacifizirane. Od njih ne treba očekivati nikakvu utemeljenu i opravdanu provokaciju za vjeru i teologiju, jer su one metodološki slijepe za Boga. Je li to prihvatljivo za katoličku teologiju? Na kraju, ni to nije ključno pitanje. Ključno se pitanje tiče same teologije, dakako ne samo u kontekstu suvremene universitas studiorum nego općenito. Što teologija, kao Theo-Logia, dokazuje? Ako ona nešto, ipak, dokazuje, onda se pitamo kako ona to dokazuje? Dokazuje li ona to možda iracionalno, tj. Tko smije proglasiti moralnu obvezu na prihvaćanje iracionalnoga dokaza? Iz same teologije znamo da njezin intellectus ide zajedno s vjerom, upravo kao intellectus fidei, ali da to nipošto ne znači odricanje od razuma, nego da znači služenje razumu da se on izdigne iznad vlastitih ograničenja, a da pritom ne izgubi dostojanstvo ljudskog razuma. Intellectus fidei pomaže da ono isto što je već u skladu s inherentnom otvorenošću razuma za univerzalno, za beskonačno, za duhovno, za transcendentno, pronađe u svjetlu i okrilju one iste sigurnosti koju posjeduje vjera utemeljena na sebepriopćavajućem Bogu u povijesti spasenja. Sigurnost vjere, dakle, ne zahtijeva ukidanje razuma, nego njegovo prosvjetljenje i uzdignuće do dostojanstva koje mu pripada po Bogu. U tom prepoznajemo razlog zbog kojeg teologija mora biti smrtonosno zabrinuta nad pojavom novog ateizma. Novi ateizam prisiljava ljudski razum da ono što već elementarno ljudsko iskustvo potvrđuje kao iracionalno odsad znanstveni razum proglasi i prihvati kao racionalno — prirodoznanstveno dokazivanje kako Boga nema. Koliko je paradoksalno, toliko je ujedno i istinito da teologija u susretu s novim ateizmom nije možda na prvome mjestu izazvana na obranu vjere u Boga, nego je kudikamo više izazvana na obranu autentičnog dostojanstva ljudskog razuma. Ne postoji žešći izazov za vjeru u Boga od ateizma, tj. Na kraju naših promišljanja skrećemo pozornost na dvije važne izjave pape Benedikta XVI. Razvidno je da se teološki nauk današnjega pape, kao uostalom i dojučerašnjega kardinala i teologa, vrti oko njegova nepoljuljanog uvjerenja da razum i vjera trebaju jedno drugo kako bi se mogli autentično izraziti. Razum i vjera ne mogu jedno bez drugoga, a da u svakom tužnom odvajanju ili suprotstavljanju, o čemu najrječitije svjedoči upravo pojava novog ateizma, i razum i vjera ne izgube nešto od svoje autentične naravi i poslanja.